Došli smo u doba druge krajnosti u metodama vaspitanja deteta. Naime, dok pre 50 a i 20 godina nije bilo govora o „dečjim pravima“, danas kao da smo otišli u drugi ekstrem, u strahu da sopstveo dete ne „traumatizujemo“ povišenim tonom, zabranom i granicom.
Apsolutno ne podržavam a niti odobravam (nekadašnje) grube metode „vaspitanja“. Ono na što bih pozvala vas u ulozi roditelja jest da pogledate koliko u odnosu sa svojim detetom zaista držite ulogu roditelja? Čini li vam se da je prisutan disbalans u smislu da dete „šefuje“ vama, manipuliše a vi gasite požar i bojite se kad ćete stati na „nagaznu minu“?
Ponekad iz silne ljubavi i želje da svom detetu pružimo sve u životu, najbolje što znamo i možemo, zaboravimo veliku važnost jasnih granica i strukture, koja omogućava detetu osećaj sigurnosti i stabilnosti. „Moj roditelj zna šta radii, čak i kad mi se to bas ne sviđa“.
Neke majke kažu da im bude lakše podržati sebe u ulozi roditelja pri frustrirajućoj situaciji postavljanja granica tako što naglas kažu detetu „Ja sam tvoja mama, ti si dete i sada moraš da se obučeš.“
Prirodno je i ljudski da testiramo gde su granice drugoj osobi. To redimo (ne)svjesno u prijateljskim, partnerskim, poslovnim odnosima. U dečjoj dobi pojam granica još je značajniji. Dok u odraslim godinama granice služe kako bismo definisali odnos, u dečjoj dobi granica definiše sliku deteta o sebi. Dete sebe definiše s obzirom na reakcije okoline u kojoj se nalazi. Ono jeste u razvojnoj fazi egocentrizma u velikom delu predškolskog razdoblja života. Doživljava sebe kao centar sveta, gleda svet kroz „svoje naočare“ i primarno je usmereno na zadovoljenje svojih potreba. U toj fazi znatiželjnog istraživanja sveta oko sebe, upoznavanja niza pojava, predmeta, ljudi, potrebno mu je i nužno da oseća „okvire“ u kojima može radoznalo nastaviti istaživati. Haos, bezgranična sloboda i nekonzistentnost na dete ne djeluju oslobađajuće i podržavajuće već zbunjujuće, stvarajući osjećaj nesigurnosti. Prirodno i zdravo je za dete da ima jasno definsane granice.
Šta se tada dogodi? Dete je pametno. Iako ne zna da izgovori, verbalizirati svoje nesvjesne potrebe, ono kreira privid strukture. Počinje testirati granice. Kad napravi neku nepodopštinu i roditelj se naljuti, dete dobije poruku „aha, to je znači – ograda“. I tako isprobava razne situacije kako bi shvatilo gdje su detetove ograde. Što su roditelji nedosljedniji po pitanju detetovih granica, to će dete biti zbunjenije i imati snažniju potrebu za ispitivanjem istih.
Ovdje su neki od znakova u ponašanju vašeg deteta koji vam mogu pomoći da procenite jeste li previše popustljivi:
o Dete plače ili iz bijesa baca stvari dok nešto ne bude po njegovom. Ovakav ispad besa je normalan u drugoj ili trećoj godini, ali ne i kad dete navrši petu ili šestu godinu.
o Dete ima problema u zadržavanju prijatelja i igranja s drugom decom. Deca kojoj se previše popuštalo imaju poteškoće s poštovanjem tuđih osjećanja, što ih može učiniti neprihvaćenim od strane vršnjaka. Kad vaše dete preraste puzanje obratite pažnju na to kako dijeli stvari s drugima, kako vraća tuđe stvari, i kako napreduje u drugim socijalnim veštinama
o U vašu kuću jedva mogu stati sve igračke, a ono i dalje traži još; poučite dete da ne može uvijek dobiti što poželi
o Dete je pretilo zbog popuštanja u hranjenju, pr. Previše brze hrane, slatkiša…
o Dete očekuje da za njega učinite neke stvari koje može i ono samo.
Kada je u redu da kažete „sada je dosta!“
Koncept super roditelja –biti sve i učiniti sve – je zaista iscrpljujući i ima ogromnu cenu.
Važno je znati da nema savršenih roditelja i da takvi uostalom deci i ne trebaju. Deci su potrebni, recimo to tako:“dovoljno dobri roditelji“ a prije svega roditelji koji su živi ljudi, stvarne osobe koje izražavaju svoje osećanja i potrebe i koji ih neće štititi od života niti biti njihove žrtve.
Podržite sebe i svog partnera u tome da radi dobrobiti vašeg deteta postavite jasna pravila. Dete će vam biti zahvalno, posebno kad jednog dana shvatite da ste ga pripremili za uspješno funkcionisanje u samostalnom životu.